Milutin Perović kamikaza

Zaboravljeni vitez neba: Milutin Perović, nikšićka kamikaza

Jedan od osmorice srpsko crnogorskih kamikaza bio je Milutin Perović iz Trubjele kraj Nikšića

Kada je flota mongolskog osvajača Kublaj Kana 1281. godine krenula da osvoji Japan, Zemlju izlazećeg sunca sačuvao je tajfun koji je uništio mongolske brodove. Vjetar su Japanci prozvali kamikazom, „božanskim vjetrom“ (kami – Bog-kaza-vjetar). Mnogo vjekova kasnije neke nove sile čuvaće Japan, a jedna od onih koja je postala sinonim za tu zemlju upravo je i ponijela to ime.

Prvim pilotom-kamikazom koji je izvršio samoubilački napad smatra se Teranči, koji se samoinicijativno 14. aprila 1944. godine avionom obrušio na američki torpedo lansiran prema japanskom brodu i na taj način spriječio pogodak. Međutim, malo je onih koji znaju da su tri godine prije japanskih postojale jugoslovenske kamikaze. Piloti 36.lovačke grupe Jugoslovenskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva komandir 111. Lovačke eskadrile , kapetan prve klase Vojislav Popović, komandir 112. Lovačke eskadrile kapetan prve klase Konstantin Jermakov, poručnik Milora Tanasić, potporučnik Milutin Perović, narednik Jefta Arsić, narednik Ratomir Milojević i narednik Veroljub Stojadinović. 6. aprila 1941. godine branili su nebo u zastarjelim “hoker fjuri” lovcima, a kada su potrošili municiju protivničke avione su obarali namjernim sudarom sa njima.

Ovo je priča o Milutinu Peroviću, kamikazi iz Trubjele, kraj Nikšića.

“Prvi izvještaj koji smo dobili glasio je da je Milutin poginuo 9. aprila. Kasnije je javljeno da se to dogodilo tri dana ranije. Milutin i drugovi koji su bili na aerodromu kod Kumanova bili su unaprijed žrtvovani. Bila je to mrtva straža na braniku domovine”, priča osamdesetogodšnji Branko Perović, Milutinov brat od strica. I njegov sin se zove Milutin. Treći u porodici Perović, prvi je bio Brankov đed, pop. Dok pokazuje fotografije čiča Branko priča o tome kako su se on i Milutin u “jednu koćetu podigli”, kako je Milutinov otac Đoko-Duka bio oficir, komandant Vučedolske brigade, da je sa prvom ženom rodom od Bojovića, koja je rano preminula, imao sina Mihaila i kćerku Milicu, dok je sa drugom, koja je bila od Nikčevića, izrodio Milutina, Tomaša i Danila. I ona je rano umrla, najmlađi sin je imao svega godinu.

Bilo nas je u kući 17. Svi smo bili zajedno, igrali se, čobanovali. Kada se Prvi svjetski rat završio i došlo do ujedinjenja i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tražili su da strika Duka ostane u vojsku i goni se sa komitima. Ali on se opredelio za pilota i poslali su ga u Mostar. Oko 1920.godine sva djeca su otišla sa njim. Mihailo i Milutin upisuju vojnu akademiju, Tomaš je bio arhitektonski inženjer, a Danilo, koji je poginuo na Kozari kao komandant kozaračke četničke čete i ne zna mu se grob, bio je učitelj. Čudne su ljudske sudbine. Od njih četvorice ostala je samo kćerka koja je ljekar u Nišu, dok je u Banjaluci potomstvo njihove sestre Milice”, sa uzdahom priča starina.

Oborio dva i zaletio se u treći avion

Milutin je volio da odmor provodi u Trubjeli. Tako je bilo i 1940. godine kada su mu javili da hitno mora da se vrati za Mostar. Poljska je već bila okupirana i rat je “kucao” na vrata Jugoslavije.

“Bio je svega pet-šest dana ovdje kada mu je došao poziv da hitno ide za Mostar. Nije ni znao da je to bio njegov posljednji odmor. U zoru 6. aprila Njemci su napali kumanovski aerodrom. Naši vojnici su ih vidjeli tek kada su bili iznad njih. Maltene su nespremni uletjeli u borbu. Bio je jedan major Slovenac Franjo Pirc koji im je branio da uzlijeć, taj major kasnije dezertira i posataje operativni komandant vazduholovstva NDH, a 1944 saradnjom ustaša i partizana prelazi u NOV, gdje postaje general. Milutin ga je samo odgurnuo i uskočio u avion. Bila je to neravnopravna borba. Prema priči koja je do nas stigla Milutin je oborio dva aviona i kada mu je nestalo municije zaletio se u treći i poginuo. Pričali su oni što su preživjeli da je Milutin činio neviđene akrobacije u vazduhu dok je imao municije”, ne bez ponosa priča čiča Branko.

“Švabe su se prosto zabavljale i utrkivale, ko će više aviona da pogodi ili pak obori. Nekoliko naših pilota u svojoj borbi su po prvi put primijenili tehniku “taran”. Kada nisu mogli da se adekvatno suprostave neprijatelju, oni su preduzimali “taran” i zabijali se u neprijateljske letjelice. Gotovo čitava grupa je tada izginula u Kumanovu”.

Perović je bio član 36. Vazduhoplovne grupe Petog lovačkog puka, koji su koristili britanski avion “Hawker Hurricane”, koji je bio u upotrebi u Jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu od 1938.Taj avion nije mogao da se nosi sa njemačkim modelima, ni po naoružanju, manevarskim sposobnostima ni oklopu. Britnaci su svoje Hokere modernizovali tokom  rata dok su jugoslovenski uništeni u prvim danima rata.

Taran je zapravo ruski izum iz Prvog svjetskog rata, a pomalo je sličan ruskom ruletu. Ruski pilot Nesterov, virtuoz vazduhoplovne akrobatike, prvi je izveo takav napad. Svojim je nenaoružanim avionom nasrnuo na protivnika udarajući podvozjem o njegove repne upravljačke površine.

Milutin je poginuo četiri mjeseca prije 30. rođendana. I dok je japanski grad Minami-Kjušu podnio zvanični predlog da se japanski piloti kamikaze unesu na listu UNESCO-ve svjetske baštine, što je izazvalo ogorčenje zvaničnog Pekinga, u Nikšiću ni- jedna ulica ili ustanova ne nosi ime Milutina Perovića.

Japanski kamikaza koji je slučajno preživio

Mnogim ljudima požrtovani japanski piloti zauvijek su promijenili sliku o Zemlji izlazećeg sunca. Međutim, ne može da se ne postavi pitanje šta je natjeralo desetine hiljada mladih Japanaca da se prijave kao piloti samoubice koji su obrušavali svoje avione i “zakucavali” ih u savezničke brodove u Drugom svjetskom ratu.

Novinar BBC-a je imao priliku da baš to pitanje postavi nekadašnjem kamikazi. U Nagoji u centralnom Japanu živi Tadamasa Itatsu, rastom omaleni, ali izuzetno energični 89-godišnjak sa velikim osmijehom na licu. Uprkos tome što je teško pomisliti da je ovaj simpatični starac nekada bio fanatični pilot-samoubica, on se marta 1945. borio da odbrani ostrvo Okinava.

“Ukoliko bi zauzeli Okinavu, američki avioni bi mogli da koriste ostrvo kao bazu za bombardovanje glavnih japanskih ostrva. Mi, mladi Japanci smo to morali da spriječimo. U martu 1945. normalno je bilo da ste kamikaza. Svakoga koga su pitali je prihvatio”, sjeća se Itatsu.

Unutrašnjost njegovog doma je svetilište njegovim palim kolegama. Zidovi su prekriveni fotografijama mladih ljudi u kombinezonima. Prema njegovim riječima, oni nisu bili fanatici već su iskreno vjerovali da svojim potezom mogu da spasu Japan od katastrofe.

“Razum vam govori da imate samo jedan život i zašto biste željeli da ga izgubite. Zašto biste to rado uradili? Ali u to vrijeme svi su željeli da se prijave. Trebali nam ratnici da zaustavimo invaziju. Bili smo u tome riješeni i nismo se dvoumili”, ističe ponosni Japanac.

Sramota života

Srećom, Itatsu nije poginuo. Dok je letio prema svojoj meti, motor mu je otkazao i pao je u vodu. Vratio se u svoju jedinicu, ali se rat završio prije nego što je stigao da ponovo pokuša. Dugo godina poslije rata nikome nije rekao za to, jer ga je bila sramota što je preživio. Često je pomišljao i na samoubistvo, ali nikada nije skupio hrabrosti. Ipak, sedamdesetih godina je počeo da traži porodice svojih palih kolega, tražeći od njih pisma i fotografije. Njegova kolekcija postala je srž onoga što je danas poznato kao “Pisma kamikaza”.

“Draga majko, jedino mi je žao što nisam uspio da ti pomognem više prije nego što poginem. Ali umrijeti kao carski ratnik je velika čast. Molim te, nemoj da žališ”, piše u jednoj poruci.

Veliki broj Japanaca imao je tradicionalno stvoren obrazac ponašanja koji je uslovljavao nevjerovatnu poslušnost prema caru.

Ipak, neki od njih imali su drugačiji pogled na svijet.

“Sjutra, onaj koji vjeruje u demokratiju će napustiti ovaj svijet. Možda izgleda usamljen ali njegovo srce puno je satisfakcije. Fašistička Italija i nacistička Njemačka su poražene. Autoritarizam je kao kuća građena od šupljeg kamenja”, navodi Rjodži Uehara. Itatsu smatra da “Pisma kamikaza” treba da dobiju status kulturne baštine. “Ona su blago koje treba da se čuva i prenosi na buduće generacije”, kaže bivši kamikaza.

“Umrijeti kao carski ratnik je velika čast. Molim te, nemoj da žališ”, piše u jednoj poruci kamikaze majci.

 

Recent Posts