na Grahovu

Obnovili imanje i pokrenuli biznis na Grahovu: Najljepše je na đedovini

Bulajići na dva hektara obradivog zemljišta proizvode organsko povrće, a prije tri godine odlučili su da počnu da se bave i seoskim turizmom

Vizionar sam, pun nekih ideja, a Anita je realizator. Uostalom, da sam samo ja ovdje – dobili biste rakiju i liker, ovako će, pošto je Anita tu – biti i priganice i još nešto uz to, tim riječima je novinarku “Vijesti” u svom etno-domaćinstvu “Đedovina”, na Grahovu, dočekao Đorđe Bulajić koji skoro 15 godina sa porodicom živi na relaciji Tivat-Grahovo.

Prije toga, Bulajići su živjeli u Beogradu, gdje je Đorđe radio kao menadžer u automobilskoj industriji, a Anita podizala Petra i u saksijama na terasi sadila peršun i drugo začinsko bilje. Onda su odlučili da sve to napuste, zatvore stranice beogradskog života, vrate se u Grahovo na Đorđevu starevinu i počnu da se bave organskom proizvodnjom.

“Ljubav prema Grahovu, želja da porodica živi u zdravoj sredini, upornost prema onome što sam zacrtao da ostvarim, i vizija koja je uspjela. Tako bi se najkraće mogao opisati naš životni put od 2007. godine. Bio sam dovoljno uporan i istrajan, imao podršku supruge i porodice, onda je normalno da je uspjeh zagarantovan”, kaže vrijedni domaćin i priznaje da se samo majci Milosavi, koja je preminula prije tri godine, nije dopala ideja da sin fotelju zamijeni motikom.

Etno-domaćinstvo “Starevina”foto: Svetlana Mandić

“Majka je bila vrijedna i uporna osoba i svjesna koliko je težak seoski život. Njoj je teško bilo što joj je sin jedinac, sa fakultetskom diplomom, sa menadžerskog posla u Beogradu odlučio da se vrati na selo. Ali, i menadžerski posao, koji je bio jako lijep, znao je u nekim situacijama biti teži i stresniji nego posao u zdravoj sredini, na otvorenom, kao što je Grahovo. Ovdje sam ipak sam svoj gazda”.

Njegova i Anitina priča podstakla je mnoge da se vrate na selo i obnove zapuštena imanja, na šta je Đorđe posebno ponosan.

Bulajići na dva hektara obradivog zemljišta proizvode organsko povrće, a prije tri godine odlučili su da počnu da se bave i seoskim turizmom. Za sada imaju na raspolaganju dvije sobe za goste, a magacin za krompir u staroj kući pretvorili su u trpezariju kroz koju su prošli gosti iz mnogih zemalja svijeta.

“Trudimo se da kuću što manje diramo i da ostane onakva kakva je bila. Moram priznati da su domaći gosti najzahtjevniji. Mislila sam da će stranci biti komplikovani, ali prevarila sam se. Oni su jednostavni, njih ne treba da poslužujete već sami ustanu i uzmu šta im treba. Ko želi – sam ode i ubere povrće. Osjećaju se kao da su u svojoj kući, a to je i cilj cijele priče. Htjeli bi oni i da spremaju hranu, nego uvijek dođu na kratko. Zato želimo da im ponudimo prenoćište da bi mogli sve da isprobaju, da se malo zadrže, nauče da spremaju neko jelo, a ne da im, kada odu, šaljem recepte. Ovako bi naučili da spremaju jela i recepte nosili sa sobom, u glavi”, kaže Anita koja je prije neku godinu počela da se bavi i pčelarstvom.

Domaćinski dočekfoto: Svetlana Mandić

Đorđe smatra da su agroturizam i zdrava hrana prava seoska priča koja može da živi i da traje, a da su oni dobar primjer za to.

“Mislim da nam je Bog dao prepoznatljivo zdravu sredinu i tu sredinu moramo sačuvati. Ono što mogu iz svog iskustva da kažem je da sam u ovoj staroj kamenoj kući dočekao stranog gosta, sa našom tradicionalnom ljubaznošću, samo sa grahovskom vodom, on bi bio zadovoljan. Ne moramo mu spremati ni organske proizvode i ne znam kakve kuvare dovoditi. Dovoljna je ova zdrava sredina i bogata prošlost koju imamo”, smatra Đorđe kome svaka priča počinje i završava se sa Grahovom.

“Iako je najstariji sin Petar, koji je maturant, rođen u Beogradu, blizanci Andrija i Pavle koji su sedmi razred, na Cetinju, iako živimo u Tivtu, uvijek im kažem da kada ih neko pita odakle su, da kažu da su iz Grahova”, ističe Đorđe.

Blizanci su, priznaje Anita, mnogo više vezani za selo od Petra.

Detalj iz etno-domaćinstvafoto: Svetlana Mandić

“Petar je beogradsko dijete, pravo dijete sa asfalta i nije nešto ponesen za selom, ali kada je njegova pomoć neophodna – dođe. Mali su već druga priča. Oni vole da budu ovdje, čak nas stalno mole kada ćemo doći. Nekima je čudno što stalno putujemo na relaciji Tivat-Grahovo, a mi jedva čekamo da dođemo”, kaže rođena Tivćanka i dodaje da su sada i u rezervatu Solila, gdje joj je đed imao zemlju, napravili još jednu baštu sa organskim povrćem.

Njoj i Đorđu je đedovina izgleda suđena, a oni se ne bune zbog toga. Naprotiv.

“Boraviti na svojoj đedovini, u zdravoj sredini, jesti zdravu hranu, a uz to i zaraditi, mislim da je to veliki uspjeh. Organska proizvodnja ima budućnost, jer i sami vidimo da svakim danom cijena hrane sve više raste, a da su automobili sve jeftiniji. Ja danas slobodno mogu reći da je moj način bavljenja poljoprivredom u stvari moj stil života”, zaključuje Đorđe.

Tetkina maza sa šlagom

Đorđe sa posebnim emocijama priča o tetki Gospavi, očevoj sestri, za koju kaže da je posebno pamti pa hljebu i šlagu.

“Kada smo bili u Pištete, gdje ni danas nema puta, najstarija sestra napravila je šlag. Gleda tetka kako sestru jedu šlag i kaže mi: ‘Dođi ti ovamo da ti malo namažem na hljeb, ako su ti sestre poluđele, nećeš ti ovo jesti bez hljeba’. Pošto sam bio stidan, a tetka bila autoritet, nijesam smio da joj kažem da se šlag ne jede sa hljebom, veća sma gutao guke i jeo šlag sa hljebom. Kada sam odrastao i počeo da radim na nekoj prestižnoj plaži, putopisac iz Kontikija nam priča da je na Siciliji najveći specijalitet hljeb sa sladoledom. Tada se sjetim tetke i pomislim da je u stvari bila inovativna”, sa smiješkom priča Đorđe.

Madžarev vrt

Đorđev rođak Andrija Radonjić, koga su svi zvali Madžar jer je za vrijeme Austro-ugarske monarhije bio 18 godina u zarobljeništvu u Mađarskoj, imao je neobičan vrt.

Đorđije i Anita kraj Madžarovog vrtafoto: Svetlana Mandić

“On je u kršu napravio vrt koji je ogradio sa tri metra visokim kamenim zidom, a pomoću drvenih stuba se spuštao da uđe u baštu i obradi zemlju. Kada bi završio sa poslom i izašao iz vrta, sa sobom bi nosio i stube, te je tako vrt bio obezbijeđen da stoka, divljač ili nepoželjna osoba, uđe i uzme frut”, priča Đorđe dok pokazuje vrt koji je počao da obnavlja.

Biće to, smatra on, jako interesantna priča za turiste, a i njegov rođak je zaslužio da ne bude zaboravljen.

“Ovaj vrt upravo pokazuje kako se u davna vremena poštovala zemlja i čuvao svaki obradivi pedalj, što danas nije takva situacija u Crnoj Gori. On treba da bude opomena svima da se zemlja mora čuvati”.

 

Recent Posts