NOVOSAĐANKA ANA RAVNU VOJVODINU ZAMIJENILA GORDIM DURMITOROM

Rođena Novosađanka zamijenila je ravnu Vojvodinu gordim Durmitorom, a asfalt prostranim livadama i vrhovima

Zovu je Ana sa Boana, a i ona voli da se tako predstavlja. Iako je rođena u Novom Sadu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, s Boanom je srasla i ne mogu jedno bez drugog. Usnula varošica, nekada trgovački centar, Ani pruža mir i toplinu, ona Boanu daruje osmijeh i ljubav veću od Durmitora. Cijene tu povezanost i Ana i Boan i ne daju jedno drugo. Drže se onako čvrsto, kakve su uostalom sve uskočke veze.

“Još odmalena su me zvali Ana sa Boana jer sam obožavala i jedva čekala da dođem na svoj Boan, kod babe i đeda. Svaki raspust i svaki put kad bi se stvorili uslovi za bijeg iz grada, ja bih bježala u Boan”, priča dvadesetogodišnja djevojka koja je odlučila da napusti Novi Sad i ravnu Vojvodinu zamijeni gordim Durmitorom, a asfalt prostranim livadama.

Prisjeća se Ana da je tih godina, kada su đački raspusti imali vrijednost više samo zbog Durmitora, Bukovice, Boana, varoš bila puna djece koja su, kao i ona, voljela rijeku, planine, konje…Ali, samo je ona odlučila da napusti grad i to u trenutku kada sela ostaju pusta.

“Sjećam se da smo, kada je lijep dan, išli svi zajedno na kupanje na Bukovicu, uveče bi se skupljali na igralištu kod škole na Boanu, igrali fudbal, odbojku… Katkad bismo nagovorili mog oca da prihvati tu odgovornost i povede ekipu ‘malih’ ljudi na planinarenje. U sjećanju mi je posebno ostao dan kada je moj otac ‘spakovao’ nas šestoro u kola i poveo nas na Bobotov kuk. Bila je to grupa djece između 12 i 15 godina koja se uputila na nimalo naivan najviši vrh našeg gordog Durmitora. Tog dana svako od nas se osjećao kao da je uspješno popeo Everest”.

Durmitorfoto: Privatna arhiva

Taj Everest Ani je i dalje jednako primamljiv. Sa smiješkom priča o tome kako je drugarima iz Novog Sada pričala o svojim durmitorskim zgodama i nezgodama.

“Sva ta iskustva je posle raspusta bilo nemoguće prepričati i opisati drugarima iz Novog Sada koji sa mukom odu i do Fruške gore i kojima je uglavnom bilo mnogo bitnije ko je skuplje patike dobio za početak školske godine, što je mene oduvijek frustriralo. Onima koje je to ipak pomalo zanimalo Durmitor sam opisivala riječima: To je kao pet Fruških gora da naslažeš jednu na drugu”.

Nakon osnovne škole željela je da upiše Gimnaziju na Žabljaku, ali kaže da roditelji nijesu bili za to. Upisala je prirodno-matematički smjer u novosadskoj Gimnaziji “Isidora Sekulić” i sa roditeljima postigla dogovor – fakultet upisuje gdje god poželi.

“Mislili su da će se moje želje tokom te četiri godine promijeniti, da ću, kao i svi ‘normalni’, željeti da nastavim život u velikom gradu, uz sve ‘pogodnosti’ koje takav život pruža. Na ogromno iznenađenje svih, moja želja nije se promijenila s godinama. Naprotiv, postajala je sve veća”.

I dok su se roditelji i prijatelji nadali da će je ipak odgovoriti od “lude” zamisli da napusti Novi Sad, Ana je tražila grad i fakultet dovoljno blizu njenom Boanu i odlučila da upiše Prirodno-matematičke fakultet u Podgorici.

Durmitorfoto: Privatna arhiva

“Kako sam posljednjih godina dolazila nekada i svakog drugog vikenda iz Novog Sada na Boan, skupljajući džeparac samo za autobusku kartu, kasnije za gorivo, Podgorica mi je zvučala veoma blizu. Prošle godine sam upisala fakultet i pošto se stanje sa koronom pogoršalo prošle jeseni, a nastava prešla na online, sve mi je to jako odgovaralo, pa sam i prije Nove godine vratila i ono malo stvari što mi je bilo u domu u Podgorici na Boan, i počela u Podgoricu odlaziti samo kada moram”.

Priznaje da je mnogi i dalje sa nevjericom gledaju kada im kaže da je zbog Boana i Durmitora napustila Novi Sad, ali da je sve veći broj onih koji se oduševljavaju njenim načinom života i vrijednostima koje, makar deklarativno, svi podržavaju.

“Poseban kutak za mene oduvijek je bio Boan, jedno naizgled obično selo, zapravo nadmorskom visinom najniže selu tu u okolini. Ali, baš to što se nalazi ‘u rupi’ stalno me je tjeralo da odatle idem naviše: da li na gordi Durmitor, prostranu Sinjavinu ili misteriozne Moračke planine. Sa Boana sve je blizu, a opet gdje god da odem na Boan se uveče vratim da pržim palačinke, gledam fotografije koje sam sa ekipom toga dana napravila (jer prvo pravilo glasi: U planinu nikad ne idi sam), sumiram utiske i na kraju zaspim umorna i srećna”, kaže Ana sa Boana.

rko i Anafoto: Privatna arhiva

A da, preziva se Petrušić, mada njeno prezime mnogi i ne znaju. Znaju je kao Anu sa Boana. Dovoljno, i njoj i Boanu.

Od folklora do turno skijanja

Dok je živjela u Novom Sadu Ana se deset godina bavila folklorom i proputovala je veći dio Evrope, a “zašla” je malo i u Aziju. Završila je alpinistički kurs, stekla licencu za ski-instruktora, sa 18 godina počela da radi sezone na zip-lajnu na Tari.

Durmitorfoto: Privatna arhiva

“Na relaciji Boan-Žabljak itekako sam imala šta da radim. Zimske dane sam, kada god bi to bilo moguće, provodila u Ski-centru Savin kuk, tako da sam sada sve te poslove još više prigrlila i posvetila im se maksimalno. Sve mi je to jako prijalo i iz dana u dan sam sve srećnija”, kaže Ana koja organizuje planinarske ture po Durmitoru.

“Otac me je često vodio u planinu još kada sam bila mala. Kasnije je tu ulogu preuzela tetka, koja je takođe avanturistkinja, i malo pomalo naučila sam i prošla mnoge durmitorske staze. Sa 18 godina prvi put sam povela grupu u planinu i to na durmitorski vrh Međed. Veoma mi se svidjelo sve to i često sam razmišljala kako bi to moglo da postane bolje, kvalitetnije, a kasnije možda i pravi posao od kog bih mogla da živim”.

Ana se bavi i turno skijanjem i prošle godine je u kategoriji žena osvojila prvo mjesto na “Sinjavinskom maratonu”.

“To prvo mjesto sam osvojila iz prostog razloga jer sam bila jedina žena koja se prošle godine usudila da pređe Sinjavinu na turno skijama”.

Srce joj osvojio Žabljačanin Žarko i konj Bambi

Durmitorfoto: Privatna arhiva

Od jednog Žarka Ana je dobila najdraži poklon – konja. I to ne bilo kog, već Bambija koji joj je osvojio srce. A i njegov gazda je osvojio srce lijepe Ane.

“Žarka Ostojića sam upoznala prije dvije godine. Nakon par mjeseci druženja prvi put sam došla kod njega da jašem konja, čime se on inače bavi. Prošle godine zbog korone nisam mogla da uđem u Crnu Goru do sredine avgusta, kada se desilo i moje zvanično preseljenje i povratak na Boan, pa sam do mog drugog susreta sa Žarkovim konjima čekala gotovo godinu. Tada sam upoznala Bambija. Od toga dana moje prijateljstvo sa Žarkom sve više je prelazilo u ljubav, kao i moje poznanstvo sa Bambijem. Zajedno smo od prošle jeseni uradili dosta toga i za naše avanture mnogi su čuli, a nadamo se i da će tek čuti. Zbog velike ljubavi između Bambija i mene, Žarko je odlučio da mi Bambija pokloni i on je zvanično moj prvi konj i moj najdraži poklon”.

Od tada Ana pomaže Žarku da vodi jahačke ture i trudi se da od njega što više nauči. Zadovoljni turisti, a njih dvoje posebno.

“U budućnosti planiram maksimalno da se posvetim razvijanju i unapređenju svih vrsta tura i programa za turiste na sve tri planine koje okružuju Boan, za vrijeme bilo kog godišnjeg doba. Planiram svakako ovdje da ostanem, jer sama činjenica da sam ovdje čini me srećnom”.

Poseban kutak za mene oduvijek je bio Boan, jedno naizgled obično selo, zapravo nadmorskom visinom najniže selu tu u okolini. Ali, baš to što se nalazi ‘u rupi’ stalno me je tjeralo da odatle idem naviše: da li na gordi Durmitor, prostranu Sinjavinu ili misteriozne Moračke planine. Sa Boana sve je blizu, a opet gdje god da odem na Boan se uveče vratim da pržim palačinke, gledam fotografije koje sam sa ekipom toga dana napravila, sumiram utiske i na kraju zaspim umorna i srećna

(vijesti)

 

Recent Posts