Miloš

Miloš se jedini u Crnoj Gori bavi tehnikom Mokri kolodijum

Nikšićanin Miloš Zvicer, vrijedan i talentovan mladi čovjek, miran, a uporan, istrajan u svojoj posebnosti i priseban u svojoj posvećenosti, sa vrlo jakim i kreativno naelektrisanim, emotivnim nabojem, trebalo bi da posluži kao primjer svim mladim ljudima.

Osim hvatanja posebnih trenutka na fotografiji, Miloš vješto barata gitarom, univerzalnim strugom, glijetom, špicama. Inženjer zaštite životne sredine, fotograf, muzičar, planinar, metalostrugar, mašinbravar, varioc, klesar, električar, zidar, odžačar, kolekcionar.

Miloš je fotografijom počeo da se bavi 2008. godine, sasvim slučajno. Fotografija kao jedna kreativna umjetnost je oduvijek privlačila njegovu pažnju.

Međutim, ono što u posljednje vrijeme okupira njegovu pažnju i čemu je posvećen je tehnika izrade fotografija iz 19. vijeka koja se zove Mokri kolodijum (Wet plate collodion).

“Ideja za bavljenje ovim istorijiskim fotografskim procesom je došla sasvim slučajno tokom pripreme jednog predavanja o fotografskim procesima iz 19. vijeka. Čitao sam o Mokrom kolodijumu i mnogo mi se dopao sam proces izrade fotografija na alternativni način, i rekao sam sebi ovo moraš da probaš. Ali generalno glavni krivac za to je profesor Simanić”, kaže Miloš u razgovoru za CdM.

“Ovo što ću reći vjerovatno će vas zbuniti, ali to je i draž fotografije nastale prije tri vijeka. Ja ću pokušati makar malo da vam pojasnim kako je to pripremiti hemiju i napraviti jednu ovakvu fotografiju. Mokri kolodijum je fotografski proces predstavljen svijetu 1851. godine i zasluga je Lorda Frederick Scott Archera koji je uveo revoluciju u fotografiju 19. vijeka.

Sam proces spada u jedan jedini umjetnički fotografski proces na svijetu i jako je komplikovan i složen za izradu. Postoji više vrsta kolodijumskih fotografija, a to su pozitivi (ambrotipi i aluminotipi) ili negativi koji se izrađuju na transparentnom staklu, a danas u savremeno vrijeme ih možemo raditi čak i na pleksiglasu.

Da bi napravili neku od ovih fotografija kao prvo morate imati mnogo ljubavi prema fotografiji, a onda izvandredno poznavanje hemije, optike i same fotografije, jer radimo sa kamerom velikog formata (kamere koje smo mogli vidjeti samo u filmovima i ateljeima starih fotografa sa početka 20. vijeka). Sam proses rada počinje sa jednim običnim parčetom stakla, metala ili plastike na kojem ćemo ovjekovječiti našu viziju i ideju uz pomoć vješto spravljenih emulzija, razvijača, fiksira, tonera i smola za impregniranje.

Na podlogu ručno nanosimo rastvor kolodijuma, uranjanjem u rastvor srebra koji poslije određenog vremena postaje osjetljiv na svijetlo što nam omogućava da napravimo (eksponiramo) fotografsku ploču koju odmah moramo razviti jer je foto osjetljiva ploča aktivna svega 15 minuta.

Ja se uvijek volim našaliti da su kolodijumski negativi jedina stvar na svijetu gdje je tokom razvijanja crno-bijelo, a bijeno-crno. Nakon što fiksiramo ploču možemo vidjeti pravi prikaz fotografije, tačnije na kraju procesa dobijamo fotografiju od čistog 99,9% srebra. Kolodijumske fotografije se odlikuju nevjerovatnom oštrinom, toliko su oštre da osobi koju fotografišete možete prebrojati sve kapilare u očima.

I najbolje od svega, ova fotografija nema rok trajanja. Moram reći da je ovu tehniku jako teško pojasniti u par rečenica, tako da je najbolje uživo demonstrirati ljubiteljima fotografije, jer je izrada kolodijumskih fotografija nešto nesvakidašnje”, objašnjava nam Miloš proces izrade ovih fotografija.

Miloš je za sada jedini fotograf u Crnoj Gori koji se bavi ovom tehnikom.

“Volim reći da je ovaj proces privilegija umjetnosti i uživanje u fotografiji jer na cijelom svijetu ima nešto više od 1000 fotografa koji se bave njime, na prostoru bivše Jugoslavije ima sedam ljudi koji se bave ovim procesom, a u Crnoj Gori sam ja jedini, iako se nadam da ću uskoro dobili nekog od kolega”.

Miloša, kako nam je rekao, najviše privlači to što kolodijumske fotografije imaju dušu i što kroz nju možete vidjeti emociju, snagu, neobičnost i najbolje od svega što nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

U današnje vrijeme djeluje da se fotografija vratila na “velika vrata” mada je djelovalo da će je video i pokretne slike pojesti.

“Fotografija nikada neće, niti može umrijeti, generalno digitalizacija je potisla film, ali to je i opravdano jer ipak današni tempo života nalaže brže plasiranje velike količine informacija, što sa analognom fotografijom ide malo teže jer su troškovi izrade prilično veliki i potrebno je veliko fotografsko znanje, morate biti majstor u pravom smislu, dok kod digitalnih aparata imate jedan klik i riješen problem. Ali moram reći da se film polako vraća na scenu, makar u svrhu umjetnosti. Što se tiče video produkcije ona je nastala iz fotografije, tako da se te dvije stvari nikada ne mogu razdvojiti”.

Što se tiče skorijih planova, Miloš nam sprema jednu zanimljivu izložbu rađenu alternativnim fotografskim procesima (mokrim kolodijumom, cijanotipijom, slanim papirom…) i kako nam je rekao, biće to jako zanimljiva stvar.

CDM

Recent Posts