Kako biti srećan kad su svi srećni na društvenim mrežama

Piše, Moja Sarner za Gardijan

Jedne noći prije pet godina pred spavanje sam vidjela tvit jednog prijatelja koji je bio presrećan jer je ušao u uži izbor za novinarsku nagradu. Zabolio me je stomak i zavrtjelo mi se u glavi. Nisam zaspala do jutra.

Još pet godina prije toga, ili čak i više, dok sam još bila na fakultetu, skrolovala sam na Fejsbuku i kada sam kliknula na sliku jedne koleginice koja je objavila fotografiju izlaska sa prijateljima, nasmijana i srećna, osjetila sam se loše i prestala da dišem.

Razmišljala sam zašto su mi te uspomene ostale u sjećanju i zašto ih nisam zaboravila kroz svakodnevne interakcije sa ljudima i na socijalnim mrežama. Shvatila sam da su to bile situacije kada sam osjetila najveću zavist u životu. Nisam ni razmišljala, ni konkurisala za tu novinarsku nagradu, niti sam ikada posebno uživala u izlascima, ali sam vidjevši te objave poželjela da sam na njihovom mjestu i osjetila sam se kao da me je neko udario u stomak.

Živimo u godinama zavisiti. Zavisti zbog karijere, zbog kuhinje, zbog djece, hrane, odmora – svega što vam padne na pamet. Aristotel je to definisao kao bol pred očima nečije sreće – onih koji imaju ono što bi trebalo da bude naše.

Itan Kros, profesor psihologije Univerziteta u Mičigenu, tvrdi da je otkriće društvenih mreža zavist dovelo do ekstrema.

“Konstantno smo bombardovani fotošopiranim životom i pada nam na pamet nešto što nije u istoriji ljudske vrste. To nije ni malo prijatno”, tvrdi Kros.

Klinički psiholog Rejčel Endrju kaže da se sve češće susreće sa ljudima koje zavist okupira jer “ne mogu da dostignu način života koji žele a koji drugi imaju”.

Ona smatra da za to najveću odgovornost snose društvene mreže jer smo nekada imali uvid samo u život prvog komšije, a sada možemo da se poredimo sa ljudima širom svijeta.

“Svi smo svjesni da su slike filtrirane i da ljudi prikazuju samo najbolji dio svog života i dodatno ga uljepšavaju, ali na emocionalnom nivou to kao da pritiska dugme. Ako to što vidimo zalazi u nešto što želimo a ne možemo da ostvarimo, to snažno utiče na nas”, objašnjava Endrju.

Kros je sa svojim timom dizajnirao studiju o odnosu između pasivnog korišćenja Fejsbuka – “običnog voajerskog skrolovanja” – i zavisti koja se javlja u određenim momentima. Oni tvrde i da ne postoji starosna dob, ili socijalni status koji su imuni na zavist.

Endrju kaže da se u ordinaciji susretala sa slučajevima mladih djevojaka koje su na internetu tražile inspiraciju za svoju šminku ili frizuru, a završile su tako što su počele da mrze sebe. Slična iskustva imala je i sa starijim biznismenima i žena koji u potrazi za nečim nailaze na svoje nedostatke.

Osim što je zavist opasna, opasno je i to što gledajući na živote konstruisane na internetu imamo strah da ne napravimo grešku u stvarnom životu. I tako, tražeći idealan ugao kamere, pretvaramo život u beskorisnost.

Zavist je želja da se uništi ono što neko drugi ima. Destruktivna tišina i čista zlobnost. Može da se razvije u nešto veoma opasno, povezano sa emocionalnim zlostavljanjem i različitim kriminalnim radnjama.

Postoje saznanja da zavist nije urođena ali da se razvija u periodu rane deprivacije, kada majka ne može da se poveže sa svojom bebom.

Ipak, najveći broj terapeuta uopšte ne razmatra uzroke, već želi da se bavi problemima koje zavist uzrokuje.

Osnovni cilj je da razvijete sposobnost da prepoznate da neko ima nešto što vi nikada nećete, ali da vas to ne čini lošijim ili manje vrijednim čovjekom. Takođe, trebalo bi da razmislimo o načinu na koji koristimo društvene mreže.

“Najveći broj korisnika Fejsbuka su pasivni korisnici, koji samo skroluju i čitaju umjesto da objavljuju, dopisuju se ili komentarišu. Interesantna je činjenica da upravo oni sebi nanose veću štetu od aktivnih korisnika. Oni koji pasivno koriste Fejsbuk mnogo su lakša meta za negativna osjećanja – to smo istražili na bazi od deset hiljada ljudi”, kaže Kros.

Naravno, aktivni korisnici imaju mnogo veću odgovornost jer moraju da vode računa šta i kome žele da poruče određenom objavom.

Kada sam željela da podijelim sa prijateljima na društvenim mrežama određene uspjehe u karijeri, suprug me je pitao zašto to želim.

PODGORIČANKA JE NOVA PRINCEZA EVROPE: Titulu posvećujem Aleksandru Dadu Jovanoviću

Zaboljela me je istina u tom trenutku. Željela sam to da objavim zarad lajkova i čestitki.

Zato bi, kada želimo da objavimo neke lične stvari, trebalo da razmislimo zašto to stvarno radimo. Ljudi iz našeg okruženja koji bi trebalo da znaju dobre vijesti će svakako saznati. Upravo javnim objavljivanjem takvih podataka stvaramo zavist.

Kada razmišljam o tim situacijama koje ne mogu da zaboravim, shvatam da su se poklopili sa akutnim periodima nesreće i sigurnosti kroz koje sam prolazila. Situacija se vremenom promijenila, ali je zavist i dalje prisutna u mom životu s vremena na vrijeme. To je samo zato što nikada ne možemo doći do odgovora na pitanje – šta je dovoljno.

Recent Posts