Indira Gačić

Indira Gačić četiri decenije radi kao babica: Veseli plač čula hiljade puta

“Kako to u životu obično biva, zbog ljubavi sam došla u Pljevlja i zasnovala radni odnos u pljevaljskoj bolnici gdje i danas radim”, priča za najiskusnija pljevaljska babica

Indira Gačić, rođena Banjalučanka, već pune četiri decenije radi kao babica u pljevaljskom porodilištu – porodila je više hiljada žena – u bolnici, kući, na livadi, u bolničkom automobilu, a neke i u snijegu.

Iz grada na Vrbasu u Pljevlja je došla 1980. godine, nedugo nakon što je završila školu za akušerske sestre u Sarajevu.

“Kako to u životu obično biva, zbog ljubavi sam došla u Pljevlja i zasnovala radni odnos u pljevaljskoj bolnici gdje i danas radim”, priča za  najiskusnija pljevaljska babica.

Kaže da je kao djevojčica maštala da će jednog dana, kada poraste, nositi lijepe uniforme medicinskih sestara koje su tada bile uštirkane, sa kapicom na glavi.

Nove mjere u Crnoj Gori: ZABRANJEN izlazak iz još PET opština

Indira Gačićfoto: Privatna arhiva

“Kad je trebalo da upišem srednju školu, moj otac koji je bio takođe zdravstveni radnik predložio mi je akušerski smjer. U Sarajevu na Jezeru sam pohađala školu za akušerske sestre. Uživala sam u učenju. Voljela sam praksu na klinici i po cijelom gradu u dispanzerima. Sjećam se da sam u internatu za babice osvanjivala uz knjigu, gledajući sa prozora kako se Sarajevo budi. U ono vrijeme da bi dobio svjedočanstvo morala sam imati u toku školske godine 20 samostalnih porođaja koje su instruktorke ocjenjivale”, ističe ona.

Bosa išla kući zbog otečenih nogu

Prisjeća se i svojih početaka u pljevaljskom porodilištu koje je, za razliku od sarajevskog, u to vrijeme bilo oskudnije opremljeno.

“Malo mi je bilo neobično navići se na uslove rada jer je na klinici u Sarajevu bilo mnogo drugačije. Odmah sam bila raspoređena u smjene i porođajnu salu. Starije koleginice nisu bile sebične pa su mi pomagale da teoriju pretočim u praksu. Tih prvih godina je bilo zaista puno posla. Bilo je oko 1.000 porođaja godišnje. Pošto je je naše odjeljenje bilo u sklopu sa ginekologijom, radile su se i ginekološke operacije. Nije bili ultra zvuka, ali su ljekari bili savršeni i bogami precizni. Ručnim pregledima su određivali i stav i težinu. Danas, hvala Bogu, imamo odličnu dijagnostiku i veoma dobrog ultrasoničara, našeg ginekologa dr Grbovića”, kazala je Gačićeva.

Priča da je prvih nekoliko godina rada u pljevaljskom porodilištu, koje pokriva i opštinu Žabljak, bilo veoma naporno i uzbudljivo.

“Na odjeljenju je bivalo po 35 porodilja i toliko beba, plus operisane ginekološke pacijentkinje i patologija trudnoće. Postizale smo sve. I naravno opsluživale dječiji boks, nas dvije u smjeni. Sjećam se da sam znala ujutro iz smjene ići kući bosa jer bi mi noge otekle od napornog rada. Nije onda ni bilo taksija kao sad. Moje drage starije koleginice, a poslije i mlađe zajedno sa mnom, obavljale su često i samostalno porođaje. Nekad se dešavalo da nemamo doktora. Nikad neću zaboraviti jednu nedjelju kad sam bila dnevna smjena, a krenula odjednom tri porođaja. Ja sama sa mladom pripravnicom. Porođaji se iskomplikovali. Nekako oposlim kad poslije počeše komplikacije, a ginekolog van grada. Zvala sam tada pokojnog dr Memića, hirurga, da mi pomogne. Radili smo šta smo znali i ipak se sve dobro završilo. Jedna je porodilja krvarila poslije porođaja. Telefonom sam komunicirala sa pokojnim dr Dakićem i davala terapiju. Kod druge porodilje porođaj je išao glatko, ali beba nije odmah proplakala. Uh, ti su mi trenuci bili najteži u karijeri. Onda sam sebi rekla – nema panike, radimo po knjizi i ono kako sam gledala na klinici. Aspiriranje i reanimacija i uspjela sam. Kad je stigao pedijatar, beba je već bila dobro. Danas je to odrasla djevojka koja završava fakultet”, prisjeća se Gačićeva jedne od najtežih sutuacija u karijeri.

Indira (lijevo) sa koleginicom 1980. godinefoto: Privatna arhiva

Radeći posao babice svakodnevno se susretala sa raznim situacijama – lijepim, ali i tužnim.

“Kao što su slučajevi kada trudnica dođe na porođaj, a beba više nije živa. Sve mi babice to teško preživljavamo. Imale smo sreću da radimo sa odličnim ginekolozima – dr Zarubicom i pokojnim dr Dakićem. Učile smo od njih, a i oni su imali povjerenje u nas. Bila su drugačija i bolja vremena. Bile smo i zaštićene kao sestre od naših doktora, a i narod je bio nekako drugačiji i poštovao je našu struku. Sada, prvo ti prijete novinarima i sudom kao da smo roboti, a ne živa bića. Ali, ipak porodilište i mi kao babice smo uvijek bile nekako izdvajane u bolnici, a moram reći i da je to zaista najdivniji smjer. U nedostatku ljekara, puno puta smo samostalno porađale i išle i na teren bez ljekara. Dešavalo mi se da porađam i na livadi, a i u kućama. Nekad u bolničkom autu, a nekad u snijegu. Išla sam i sa vojskom po prtinama da spasemo trudnicu pa bi je i porađali u bolničkom autu. Ali, kad voliš svoj posao, ništa nije teško”

I krv davala kad krene po zlu

Prisjeća se da je na početku karijere nekoliko puta dala svoju krv porodiljama, kada bi se nešto iskomplikovalo tokom porođaja.

“Davala sam krv kad je bilo potrebno. Bilo je to davno ali je bilo. Ne znajući ni ko je žena. Hvala Bogu, danas je modernije i imamo opremljenu transfuziju i zalihe krvi”

Svoj posao smatra jednim od najljepših na svijetu, kaže da ga nikada ne bi mijenjala kada bi ponovo mogla da bira.

“Lijep je moj posao. Veoma rizičan, ali ga nikad ne bih mjenjala. Tu sam sebe pronašla. To je moja ljubav prema životu i živom biću. Bilo je nekad veoma naporno. Malo osoblja, a puno posla. Jednom dok sam bila trudna sa mojom Sunčicom u drugoj smjeni porodila sam tri žene. Molila sam porodilje da sarađuju i sve se dobro završilo. Mi smo nekad puno radile… I tako su nam prolazili dani, mjeseci i godine službe. Eto, ja ću uskoro napuniti 41 godinu staža. Zadovoljna sam karijerom. Voljela bih samo da smo bili opremljeniji i da smo imali bolje uslove za rad. Sa ponosom mogu reći da naš grad ima veoma dobre i stručne babice. I nas stare, a i ove mlade. Sve su to veoma fine i vrijedne žene. Osjećajne i bogami potkovane znanjem. Mi stare smo imale divne ginekologe, a ove mlade sad imaju veoma dobrog i vrijednog ginekologa, a uz to i teoretski potkovanog novim metodama i veoma dobrog dijagnostičara. Na njima je da se trude da poprave uslove za rad i da budu dobri kao do sad”

Iako je ispunila jedan od uslova, Indira kaže da još ne razmišlja o penziji. Ni koronavirusa koji je, kako ističe, sve češći i među trudnicama, neće pokolebati njenu želju za radom.

Briga o životinjama u slobodno vrijemefoto: Privatna arhiva

“Ne znam kako ću zdravstveno biti, ali ako budem mogla radiću još četiri godine. Živim sama pošto mi se kćerka preselila u Ameriku, pa mi je druženje sa kolegama, bebama i njihovim majkama – pravo zadovoljstvo”, kaže poznata pljevaljska babica koja svaki dio slobodnog vremena provodi brinući se o napuštenim životinjama.

(vijesti)

Recent Posts