Čojstvo iznad plemenskih okvira

Bilo bi previše i od istoričara očekivati da se zanimljivost o bratimljenju Petra Petrovića Njegoša i Ali-paše Rizvanbegovića više spominje. U postojećim društvenim, tradicijskim pa i političkim okolnostima, međutim, to može biti dragocjena pouka budućim pokolenjima, gdje vjekovima zajedno postoje različite nacije, jezici i vere. Ova priča mora da bude izvučena iz naslaga prošlosti i zapuštenosti, reanimirana i na adekvatan način predstavljena.

O Njegošu se skoro sve zna, a ko je bio Ali-paša Rizvanbegović Stočević (1783–1851)?

Imenovan je za pašu, a potom 1833. i za vezira Hercegovine, koju odvaja od Bosne i njome upravlja sve do smrti, držeći u svojim rukama svu njenu sudbinu. Bio je veliki reformator i inovator u poljoprivredi. Izvodio melioracije, zasađivao i gajio južno voće (masline, vinovu lozu, badem, pirinač, duvan), povrće i svilene bube. Bio je tolerantan prema hrišćanima, nerijetko na strani srpskog klera i hrvatske biskupije. Pred kraj života usprotivio se sultanovim reformama, zbog čega je ubijen.

Rješenje bolje od rata

Bratimljenje dva velika vladara zanimljivost je koju baštini istorija i grad Dubrovnik i, sem istoričarima i pedantnim hroničarima, malo je poznato široj javnosti. Kada su Njegoš i Ali-paša, u svojoj internoj pismenoj korespondenciji, zaključili da pregovori o teritorijalnim problemima nemaju alternativu i da je svako rješenje bolje od rata, otpočeli su pripreme oko organizacije susreta i razgovora, od kojih je zavisio dalji status spornih teritorija i budući odnos Crne Gore i hercegovačkog pašaluka.

U preliminarnim pregovorima oko mjesta susreta, Ali-paša je predlagao Metković, a Njegoš Dubrovnik. Uz posredovanje ruskog konzula Jeremije Gagića, turskog komesara Selim-bega i austrijskog predstavnika, u Dubrovniku je 1842. upriličen njihov susret. Ulogu domaćina imao je baron Karlo Rosner i okružni dubrovački kapetan.

Kad je upriličen susret, Njegoš je imao 29 godina, dok je njegov sagovornik bio duplo stariji. Zanimljivo, obojica su umrli iste godine – 1851.

Veliki broj međusobno razmjenjenih pisama, te njihov susret u Grahovu, 1838. godine, potvrđuje da su se oni, prije susreta u Dubrovniku, odlično poznavali. Prema istorijskim faktima, hercegovački vezir je gajio iskrenu toplinu prema crnogorskom čojstvu i junaštvu, a prema Njegošu prijateljstvo i poštovanje.

Njegoš je došao u Dubrovnik nešto ranije, krajem avgusta, namjeravajući da se pre susreta s Ali-pašom konsultuje s ruskim konzulom Gagićem, dok je vezir doputovao početkom septembra.

Sastanak je održan u starom dubrovačkom lazaretu na Pločama, iako je vezir imao nalog iz Carigrada o zabrani udaljavanja iz Brgata.

Dubrovnik (Foto Piksabej)

Na zaprepašćenje pravoslavnih Dubrovčana, dva vladara su zajedno sjedeli u kafani, šetali rivom i Stradunom, u najprijateljskijem raspoloženju. Crnogorski vladika bez mantije, u narodnoj nošnji, s oružjem, a turski paša s bogatim velurskim binjišem, postavljenim samurovinom.

Prema pouzdanim istorijskim izvorima, Njegoš i Ali-paša su, za sve vreme boravka u Dubrovniku, prilazili jedan drugom s radoznalošću, duhovnošću i etičnošću, te blagom ushićenošću. Nakon oficijelnih obaveza, ostajali bi zajedno do duboko u noć, uz najkvalitetnija vina i bogatu trpezu. Bila je to gozba velikodostojnika koji su poštovali sve vrline života i svoje prolaznosti. U toku razgovora i međusobnog druženja razvila se ideja o pobratimstvu.

Nakon višednevnih razgovora, potpisan je ugovor u osam tačaka, između nezavisne oblasti Crne Gore i pašaluka hercegovačkog, o prestanku neprijateljstva. U istorijskim izvorima egzistiraju dva datuma potpisivanja: 9. i 24. septembar 1842. Utvrđene su granice, dok je Grahovo definisano kao neutralna teritorija. Nakon potpisivanja sporazuma, njih dvojica su se, s puno razumevanja i topline, izgrlili, a potom povukli u jednu prostoriju Antonija Čavre, i tu se pobratimili (J. Milović „Petar II Petrović Njegoš” u svom vremenu, 1985. g., 482–483).

Ovim postupkom premostili su mnoge kulturološke razlike, prisutne na prostoru na kojem su živjeli.

Sastanak u Dubrovniku s hercegovačkim vezirom i odluke koje su usvojili bili su Njegoševa velika diplomatska pobjeda i uspjeh, jer je potpisivanjem ugovora Ali-paša priznao nezavisnost Crne Gore. Za Austriju, Rusiju i druge evropske zemlje to je bilo veliko iznenađenje. Međutim, iz Carigrada je, nedugo, stiglo upozorenje: Porta ne priznaje sporazum i nije spremna da ustupi ikome nijedan pedalj zemlje koji se nalazi pod njezinim formalnim suverenitetom. Za Crnogorce, u tom periodu, opterećene tradicijom plemena, Njegoševo pobratimstvo bilo je veliko iznenađenje. I Hercegovci su dočekali vezirovo pobratimstvo s nevjericom i čuđenjem.

U kontekstu političkih, nacionalnih, verskih, vojnih i tradicionalnih običaja i prilika u to vreme, ovaj čin bratimljenja zaslužuje širu analizu i objašnjenje. Odgovore bi mogli ponuditi sociolozi, istoričari, antropolozi i drugi, pogotovo što se brojne poruke i pouke mogu izvući iz ovoga čina.

Protiv nesloge i netolerancije

Ovo pobratimstvo je, koliko god se nekima činilo apsurdnim i paradoksalnim, značilo tom vremenu kao obrazac u kojem su slična iskustva oblikovana, prenošena i čuvana zarad mira i očuvanja svake ljudske glave. Na razmeđi vjekova, civilizacija, navika, običaja, tradicije i istorije, ovo bratimljenje je primer kako se može ostati čovjek i u vremenima koja ljude pretvaraju u zvjeri. S punim uvjerenjem da čine dobro delo, Ali-paša i Njegoš su prepoznali svoj svijet, naslutili svoju mjeru, svoj politički i društveni angažman, u namjeri i želji da promjene sebe i svoj odnos prema tradiciji i prošlosti, a sve u duhu integralne ideje državnosti, svetovnosti i civilizovanosti.

Njegoš i Ali-paša su pokazali da u tradiciji naroda Balkana ima mnogo toga vrijednog, što svjedoči da ovaj prostor ne treba da bude pozornica nesloge, netolerancije i mržnje, već prostor čija kulturna tradicija treba da bude u znaku prožimanja i saradnje raznih naroda koji tu žive.

Oni su ovim činom napravili civilizacijski iskorak, prevazišli sve podjele, posebno verske.

(politika)

Recent Posts